Opatija svetog Hallvarda u Oslu jedinstveno je mjesto bogoslužja. Njezina arhitektura konceptualno je stroga, ali djeluje emotivno, duboko dira duh i osjećaje vjernika i posjetitelja. Njezina snažna, tiha i nepreuzetna tjelesna i materijalna prisutnost na litici s pogledom na fjord zrači nekom tajnom. Poručuje nam da se tamo događa nešto važno, nešto što se treba doživjeti i razumjeti onkraj vremena što prolazi.

To djelo arhitekta Kjella Lunda iz norveškog ureda Lund & Slaatto, građeno od 1959. do 1966. kao katolička crkva za rastuću vjersku zajednicu istočnog Osla i kao samostan franjevačkog reda, relativno je nepoznato izvan Skandinavije. Ipak, opatija Svetog Hallvarda predstavlja iznimno arhitektonsko djelo, možda jednu od najvažnijih crkava 20. stoljeća. Koncipirana jasno kao kružna crkva s klaustrom upisana u kvadratni tlocrt, može se usporediti sa slavnim kršćansim crkvama iz "zlatnog doba" moderne duhovne obnove 1960-ih: Ronchamp i La Tourette (Le Corbusier), Prva unitarna crkva u Rochesteru (Louis Kahn), Petrikirke u Klippanu i Bjørkhagen u Stockholmu (Sigurd Lewerentz), crkva Imatra (Alvar Aalto), crkva Kaleva u Tampereu (Reima Pietilä), Piuskirche u Meggenu (Franz Füeg), Annakirche u Dürenu (Rudolf Schwartz) i crkva Bagsværd u Kopenhagenu (Jørn Utzon).